Bell, Book, and Candle

Mislim da su ovo svi culi&vidjeli te se istovremeno nad tim i sasvim prigodno zgrazali.

Takodjer mislim da je vecina  vidjela i ovo... te se i nad tim, sasvim prigodno, od srca nasmijala.



Al' ja sam vidjela i  ovo /hint 01:19 - 01:35... sa narocitim akcentom na 01:32 - 01:35/:
I u onoj varijanti od par redaka prije mi se cinio nekako... bas fin i sladak, al' u ovoj?
Ja sam tu & tad, savim prigodno, shvatila da sam se zaljubila.
Ima da ga zovem svaku noc. I u tri i u pet.

On je bio sav rumen u licu, hladnih dlanova i zbunjenog osmijeha.
Ja sam bila bolesna.
On je počinjao jednu rečenicu a završavao petu, preskakao treću da bi se vratio na drugu.
Ja sam imala ogromne podočnjake i neugledne, djelimično raščupane ali ipak svezane uvojke.

I sjedili smo za drugim stolom na sredini, s lijeve strane stubića. U Mercatoru. Na Dobrinji.
Sjećam se da je, igrajući se mojim prstima, rekao da to predstavlja simbol njegovih osjećanja za mene. Ne, ne. Nije bilo tako. To je znak šta osjeća prema meni. Valjda. Tako nekako. I da, ako i ništa ne bude između nas, mogu zadržati prsten koji mi je čas prije, mjesto uvoda, stavio na prst. Da li je potom šutio ili se ja ne mogu sjetiti šta je govorio, ne znam. Možda je i pričao nešto. Uglavnom, ili to nešto nije imalo smisla, ili nije bilo dovoljno upečatljivo.
Upečatljivo kao ¨ovo će moj sin dati svojoj ženi¨ prošaptano u moje prste dok mi je ljubio ruku.
(Izgleda zaboravio da mi prije toga reče da čak i ako ništa ne bude, mogu zadržati prsten.) Ah, sjećam se. Reče i da ga ne moram stalno nositi. Samo kad sam posebno ili dobro raspoložena. Baš je mio i tolerantan. Kad se samo sjetim kako mi je, u šali doduše, znao reći da je već pripremio govor. Sve mi se čini da sam od tog govora čula tri-četiri rečenice, onako nasumično razbacane između osmijeha, osjećaja da se nešto-mož-bit-važno dešava, i tinjanjućeg smiraja koji nekako znači da je sve u redu. Da je to tako.
I da možda čak tako i treba da bude.

 - Neobičan mi je osjećaj spokojne sreće koji me od tad drži. Sve čekam kad će me popustit. Mis'im, ne mogu se ni kvalitetno provocirat, niti onako... malo ženski protersat. Nikako. I još uvijek ne mogu da... povjerujem. Sve znam. Tako jest, i tako ide. Al' mi malo... nestvarno. Da, to je dobar izraz. Čuj ja da se nekom obećam. A nisam ni govor dobila. A onda opet : spokojno sretna. A onda opet : nestvarno. - 


On je i dalje bio rumen u licu, sad malo toplijih dlanova, osmijeha i dalje zbunjenog.
Ja sam suvereno vladala sobom.
(Znam jer se ne sjećam ničeg više osim tih par rečenica.)
I savršeno dobro znam da je zadnja rečenica glasila ¨hoćeš li bit ti moja zaručnica?¨.
I savršeno dobro znam da sam rekla da hoću.

Kaže jedna pjesma (meni mnogo draga)...
¨Don't want no sugar in my tea because the man I love is sweet enough for me...¨

Duše mi moje, ja od šoljice kafe agdu napravim.
Pitam se ima l' to kakve veze.


Soundtrack